Najavio sam se da ću doći, zvonim, Roćko mi otvara. Nataša me čeka na vratima, kao starog znanca
i ako se prvi put ovako srećemo, ranije se sretali na mojim knjigama i njenoj ljubavi, Fići.
- Hoćemo li kafu ili čaj? – pita dok jaknu kačim na vješalicu.
- Čaj bi mi dobro došao, kažem žaleći se na hladno vrijeme.
Ona u bijeloj košulji, izbačene kragne i narandžastom prsluku, crne perle na lančiću skladno uvezuju kosu i oči. I vrijeme, i tuga ostali nemoćni pred ženskom ljepotom, pomislih u nju zagledan i slike na zidu na kom su ona i Fićo, slikani nekoliko decenija ranije. Goranovu i Igorovu sliku ne vidim, valjda ih čuva u albumu, pomislih.
Zagledam Fićin portret (Ibrahim, Ferid, Fićo Čengić), o njemu sam čuo dosta, ovo je prvi put da mu vidim lik. Alija Šalja Dragec, junak romana «Proleter u srcu», mi ostavio priču o sebi u amanet, u njoj bio i Fićo, neko veliki i važan. «Idi u Sarajevu i javi se Fići», rekli mu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. U Sarajevu mu Fićo dao komandu nad Čaršijom i starim dijelom Sarajeva, trebalo da organizuje vlast i pokrene život... Kasnije se i na Golom Otoku sreli, ista sudbina ih zadesila, zbog istog grijeha, od iste ruke...
- Kad si ga upoznala? – pitam u onu sliku zagledan.
- U Foči 1943. godine. Ja bila u trećoj četi, trećeg bataljona on instruktor pri Vrhovnom štabu. «Ko je onaj lijepi oficir?» pitala sam prijateljicu pokazujući na njega. On bio visok, uniforma mu lijepo stajala a automat mu visio o ramenu. Ona me htjela odbiti, šapćući da je musliman ne znajući da sam ja dobar dio djetinjstva provela u muslimanskoj kući či mi je ambijent bio za dušu prirastao. «Kad bih se ženio ovu bih oženio», rekao i on u drugoj prilici onima oko sebe pokazujući na mene i to došlo do mojih ušiju, tako ljubav planula.
Foča je tad bilo stratište, Natašina četa je danima istruhle lešine nevinih ubijenih muslimana sakupljala. Fićo i Adil Zulfikarpašić bili nemoćni da bilo šta urade. Tito četnike u dobrovoljačke odrede primao, Nataša svim srcem Fiću prigrlila, ni četničke prijetnje, ni njegove godine, ni to što je on musliman a ona iz porodice vladike Zimonjića, ništa joj nije smetalo.
- U Foči su mu tad bili pripremili zasjedu, sreća te on nije otišao tamo gdje je trebao, drugi partizan poginuo – govori dok mi nudi med uz vrući čaj.
knjizi «Sarajevo u revoluciji» sam iskopao podatak da je Fićo bio član komunističke partije od 1928. godine i tad je bio Ferid, kasnije je biran za sekretara Pokrajinskog komiteta i u ilegali dobio ime Ibrahim. U Gracu se prije rata sreo sa Titom, koji na njega tad nije ostavio poseban utisak. 1941. godine su ustaše u Sarajevu provalile tajnu štampariju u kojoj su se zatekli Fićo i Đuro Pucar. Njih dvojica znali ako Đuru uhvate da mu kao Srbinu spasa nema. Fićo je pružao otpor dok se Đuro nije izvukao, na kraju su ga ustaše uhvatile, osudile na smrt i odvedu u logor u Koprivnici. Kroz šta je prošao u logoru, možemo naslućivati, ali partizani su tad uhapsili nekog ustaškog pukovnika kog je Tito na Crvenim stijenama razmijenio za Fiću. Fiću su nemoćnog tad donijeli na nosilima do romanijskih Crvenih Stijena.
- Otkud Fićo u Sarajevu aprila 1945. godine pitam, raskopavajući detalje.
- Ušao je u grad da sa Valterom Perićem organizuje unutrašnji otpor. Sarajlijama je on bio simbol te nove komunističke vlasti. Na Vratniku narod pozdravlja partizane i skandira «Fićo, Fićo», ovi iz odbora za doček im govore da viču «Tito, Tito», narod pitao, «Ko vam je Tito», govori uvezujući priče o oslobođenju Sarajeva i Fići.
- U priči o Valteru koji brani Sarajevo, Fiće nema?, upitah.
- Priča o Valteru je prošla sve filtere političke podobnosti i vješto skrojenih poruka, šali se prislanjajući šoljicu sa čajem usnama.
Goran, žalost majkina, otišao da prenoći u stanu na Grbavici u aprilu 1992. godine, pa će se kao vratiti, govori pokazujući sliku sina, rukometaša i reprezentativca BiH, umjetnika. Istu noć četnici upali u stan komšije, doktora Husnije Ćerimagića i htjeli da ga vode. Goran istrčao da komšiju zaštiti, četnici ih obojicu odveli i mučki ubili.
Nataša vraća onaj album u laticu od ormara a iz druge vadi tablete. «Da mi se živi, ne živi, ali šta bi mi Roćko bez mene?» kaže zalijevajući tablete čajem, pružajući mi papir. Čitam pismo crnogorskog predsjednika Đukanovića, koji obećava Nataši da će sve učiniti da zločinca Batka, koji se negdje u Crnoj Gori krije, dovede pred lice pravde.
- Otkud ti onoliko znanja o Lazaru i umjetnosti, pita me skrećući pažnju na mene i roman o Lazaru Drljači, koji je kaže u dašku pročitala.
- Ni njegov život nije bio ružičast, ali se stoički nosio sa njim, rekoh tražeći po glavi nešto utješno, priča o Lazaru nam se učini kao sa neba poslata.
RIFAT BURDŽEVIĆ TRŠO (1913-1942), student prava, zamenik političkog komesara Treće proleterske sandžačke udarne brigade i narodni heroj.
Rođen je 11. februara 1913. godine u Bijelom Polju. Potiče iz siromašne porodice, a u svojoj drugoj godini ostao je siroče. Osnovnu školu završio je u Bijelom Polju. A od 1925. do 1933. godine pohađao je Veliku medresu "Kralj Aleksandar I" u Skoplju. Pravni fakultet, u Beogradu, upisuje 1933. godine, i tu se uključuje u revolucionarni studentski pokret.
Član Komunističke partije Jugoslavije postaje 1934. godine. Bio je veoma aktivan u studentskim demonstracijama i drugim akcijama. Policija ga prvi put hapsi februara 1935. godine, kada je nekoliko dana proveo u Beogradskom zatvoru "Glavnjači". Posle odlaska Đoke Kovačevića, sekretara univerzitetske partijske organizacije u Španiju, u jesen 1937. godine postaje sekretar Univerzitetskog komiteta. Na toj dužnosti ostaje do novembra 1939. godine. Pored partijskog rada, jedan je inicijatora i organizatora zavičajnog udruženja studenata iz Sandžaka "Zlatar", koje je delovalo ilegalno. Godine 1938. bio je član delegacije Narodnih studenata Beogradskog univerziteta na I kongresu Ujedinjene omladine Jugoslavije. Posle majske provale na Tehničkom fakultetu i hapšenja oko stotinjak studenata, on je jedan od glavnih osumljičenih, ali je novembra 1938. oslobođen, zbog nedostatka dokaza. Decembra 1938. godine odlazi na rad u beogradsku partijsku organizaciju, kao član MK KPJ za Beograd. Juna 1940. godine učesnik je Pokrajinske konferencije KPJ za Srbiju.
Posle rata i okupacije Jugoslavije, aprila 1941. godine odlazi u Bijelo Polje, gde formira novi Okružni komitet KPJ za Sandžak. Rukovodi pripremama za oružani ustanak, radi na učvršćivanju partijskih organizacija, organizuje partijske sastanke u Bijelom Polju, Priboju, Pljevljima, Novom Pazaru i Mojkovcu. Za vreme ustanka lično rukovodi opsadom i oslobođenjem Bijelog Polja, jula 1941. godine. Učestvuje i drugim oružanim akcijama, stvara partizanske odrede i udarne grupe.
Posle dolaska Vrhovnog štaba i članova CK KPJ u Sandžak, održava neprestane kontakte s njima i učestvuje u radu sednice CK KPJ 7. decembra u selu Drenovi. Kao partijski rukovodilac učstvuje u razradi direktiva i proglasa, bori se za učvršćivanj bratstva među Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. Dva puta je odlazio u CK KPJ u Foču, 25. februara i 29. marta 1942. godine, i podnosio izveštaje o radu i stanju u Sandžaku.
Posle povlačenja partizanskih snaga iz Sandžaka, krajem maja 1942. godine, po odluci Okružnog komiteta KPJ napušta Sandžak. Početkom juna učestvuje u formiranju Treće proleterske (sandžačke) NOU brigade i ubrzo postaje zamenik političkog komesara. Zajedno sa brigadom prešao je put do Mrkonjić-Grada, učestvovao je u svim borbama, organizovao je partijski, političko-vaspitni i propagadni rad u brigadi. Bio je jedan od najomiljenih rukovodilaca u brigadi, voljen i cenjen od svih boraca i starešina.
Njegov borbeni put prekinut je u noći između 2. i 3. oktobra 1942. godine. Zajedno sa komandantom brigade Vladimirom Kneževićem Volođom i komandantom Četvrtog bataljona Tomašem Žižićem, narodnim herojima, u selu Trnovu, kod Mrkonjić Grada, Rifat je na pravaru napadnut od četnika i zverski ubijen.
Za narodnog heroja proglašen je 25. septembra 1944. godine.
7. novembra zavrsena je pruga Brcko Banovici
7. novembra krenuo je prvi voz natovaren ugljem.
7 novembra Banovici su slavili svoj dan
7. novembra bio je Dan komune grada Banovica.
U subotu 7. novembra Banovici nisu slavili i svoj dan. Ovaj datum obiljezen je u malom krugu prijatelja. Uz kaficu sjetitisu se onog bilo jednom davno. Imali smo svoj dan. imali smo svoju prugu.
Danas imamo grad, Imamo prugu koja nema svoju funkciju. Dan komune polako pada u zaborv ili mozda ne. Mozda sljedeca pokoljenja budu ozivjela dn komune banovica, dan kada se grad rodio.
Vreme bitaka bez oružja.............
U novogodišnjoj poruci 1946. godine, Tito praktično udara temelje drugačijem pokretu akcijaštva:
„Obraćam se tebi, omladino Jugoslavije, da budeš nosilac radnog oduševljenja, da budeš primjer upornosti i samopožrtvovanja u izgradnji naše zemlje kao što si bila primjer u četverogodišnjoj borbi za slobodu svoje zemlje, kao što si u prošloj, 1945. godini bila primjer na obnovi zemlje“
Te godine, 1946., započinje uistinu istorijsko poglavlje u priči o omladinskim radnim akcijama. Omladina prihvata Titov poziv i hvata se u koštac sa planinama, rekama, neimaštinom – odlučuje da gradi prugu Brčko-Banovići. Poduhvat-to je netačna reč za ovu akciju. Jer, u to vreme to je bilo i više od-podviga!
Tito več tada uviđa da gradnja ovog velikog objekta nije samo veliki doprinos omladine izgradnji zemlje, on već tada pokušava da osim ogromnog ekonomskog, naglasi i veliki vaspitni značaj ove akcije, njen veliki politički značaj.
Evo šta je Tito rekao maja 1946. godine nam kongresu mladih Jugoslavije:
„U najtežim danima po svršetku rata uspjeli smo sprečiti da nijedan građanin Jugoslavije ne umre od gladi. Razumije se, trebalo je za to učiniti natčovječanske napore. Mnogima možda nije poznato šta se sve moralo raditi. Mi smo se trudili da prebacujemo hranu s jednog kraja na drugi..“
Evo, ovih dana poćela se graditi pruga čiju su izgradnju uzeli na sebe omladinci. Preko 90 kilometara pruge grade omladinci, i to pruge koja če voziti ugalj iz Bosne u Vojvodinu, a hljeb iz Vojvodine u Bosnu. To je pruga od velikog ekonomskog značaja i ja vjerujem da će je naši omladinci izgraditi....
I ne bih dozvolio da tjeramo omladinu da se napreže do fizičkog iscrpljenja i na štetu svoga vaspitanja, ako imamo mogučnosti da platimo radnu snagu i ako ćemo je imati dovoljno. Naša omladina, pored toga što će raditi, ima i drugih zadataka i mi imamo da se brinemo o njenom kulturnom i stručnom vaspitanju. Mi ne smijemo tražiti od vas da zanemarite ono što je bitno, mi ne tražimo od vas da zabacite vaspitanje, da biste mogli kopati...“
Ove reči su suština Titovog odnosa prema ciljevima i značaju omladinskih radnih akcija koji se konsekventno potvrđivao u svim njegovim kasnijim istupanjima kada je govorio o omladini i dobrovoljnom radu. Suština je, dakle, njegovo opredeljenje da u organizovanju radnih akcija ne sme da „preteže“ ni jedan od njegovih činilaca, a pogotovo ne da ekonomski efekti budu odlučujući. Tačnije rečeno – i ekonomski i vaspitni i obrazovni i politički aspekti moraju biti u ravnoteži. Svaki od njih je podjednako značajan.
„Omladinu treba vaspitavati u trudoljubivost, u plodnom radu, ali joj u isto vreme treba dati sve što joj je potrebno kao omladini. Ne treba kruto postavljati stvari, jer ako se negdje omladini budu davali samo krampovi i lopate, niko tamo neće ići“
Briga za „stvaraoce neodoljivog poleta“ Prilikom posete graditeljima pruge Brčko-Banovići, 26. septembra 1946. godine, informisan ne samo o graditeljskim poduhvatima mladih već i o brojnim društvenim, vaspitnim, obrazovnim i kulturnim aktivnostima, Tito je, govoreći o značaju poslova koje obavlja omladina, naglasio:
„Drugovi i drugarice, ova pruga i rad na ovoj pruzi ne znače samo stvaranje jednog saobračajnog objekta važnog za našu privredu. Ne, ovdje se događa nešto mnogo više. Ovdje se kuju novi ljudi. Ovdje se prekaljuju i izlaze iz rada novi ljudi, s novim pojmovima o radu....
....vi odlazite odavde u svoja mjesta, širom naše zemlje, i odnosite sobom sav polet, sav elan, svu upornost, svu vjeru koju ste stekli u svoje sopstvene snage, i unosite ih u nove i nove mase radnog naroda, - i u seljaštvo i u radništvo, i u našu inteligenciju, u sve naše građane. Time vi vršite jednu veliku misiju, misiju stvaralaca neodoljivog poleta, požrtvovanosti i spremnosti za savlađivanja svih zapreka koje stoje pred nama. I to je jedna velika stvar, koja je možda mnogo važnija i od ekonomskog značaja ove naše pruge...“
Prekucano iz knjige „ORA – MLADOST NAŠE ZEMLJE“, str. 10-11.Pruga uglja i hljebaGodine 1946. gradnjom pruge Brčko – Banovići, započinje nova era dobrovoljnog omladinskog rada. Treći kongres USAOJ-a preuzeo je obavezu i zavetovao se drugu Titu, da će prugu izgraditi, za u to vreme u neshvatljivo kratkom roku. Nije bilo malo „nevernih Toma“. No, radni zanos i udhićenje omladine cele Jugoslavije garantovao je da da je ništa neće sprečiti u ostvarenju toga cilja.
Delegati su uputili pismo Predsedniku Republike: „Treći kongres, skup najboljih omladinaca i omladinki, obavezuje se, da će u određenom roku, uprkos svim teškoćama i naporima, pruga povesti ugalj iz Bosne u Vojvodinu, a hleb iz Vojvodine u Bosnu.“
Pruga Brčko-Banovići bila je od ogromnog značaja; zemlji je od preko bio potreban ugalj čija bi veća produkcija poboljšala rad mnogih privrednih grana i ubrzala obnovu zemlje. Izgradnja ove pruge omogučila bi, po predviđanjima, čak hiljadu procenata bolju eksploataciju uglja izvanrednog kvaliteta iz basena Banovići – Seone. Novom prugom bi bio izbegnut pretovar u Slavonskom Brodu koji je državu koštao 50 miliona tadašnjim dinara.
Pored toga, ova pruga je trebalo da obezbedi bolju eksploataciju soli iz Tuzle i drugih sirovina u istočnoj Bosni kao i bolje snabdevanje ovog regiona životnim namirnicama. Iznad svega, na izgradnji je trebalo da se potvrdi bratstvo i jedinstvo izgrađivano u NOB-u, a to bi ujedno bio i novi teren za sticanje socijalističkih iskustava i saznanja iz oblasti kulturno-vaspitnog rada.
Za početak radova određen je 1.maj, a odluka o ovome doneta je 9.aprila 1946. godine. Formiran je Odbor za gradnju, koji je za dvadeset dana postavio trasu, izvršio pripreme za rad, kako-tako snabdeo buduće graditelje alatom i materijalom.
„Izgradnja pruge je pitanje časti omladine Jugoslavije, pitanje njenog završetka je pitanje časti naše omladinske organizacije“, bile su reči druga Rate Dugonjića na mitingu. 1. maja u Brčkom.
Nedostajanje alata bilo je na početku najveći problem. Na seču i krčenje odlazilo je po deset omladinaca sa samo jednom sekirom. Lopata je služila kao osnovni alat, čak i pri vađenju panjeva, i nije se smela slomiti! O kamionima – transporterima nije bilo ni reči; zemlja je stotine metara gurana u kolicima ili nošena u vrečama. Nekoliko buldožera, drobilica, kompresora, koje je omladini ustupila armija, predstavljali su prave dragocenosti i prilikom dopremanja u naselje bili veliki podstrek da se radi još bolje i brže.
Bez obzira na teškoče, brigade su preticale jedna drugu u rezultatima, vodila se grčevita borba za svaki poen, za svaki metar pruge, svaki šliper. Najbolje čete od štabova brigade dobijale su prelaznu zastavicu. Štabovi sekcija dodijeljivali su svakih deset dana zastavu najboljoj brigadi. Ona brigada koja bi je tri puta sticala, dobijala je pravo da je zadrži. Glavni štab je svakih dvadeset dana dodijeljivao zastavu najboljoj brigadi na trasi. Brigada koja bi je dobila dva puta, imala je pravo da zastavu ponese sa sobom na kraju smene.
Na brigadiste okolni meštani su u prvo vreme gledali sa nepoverenjem, ali kako je vreme odmicalo, počela je da se razvija saradnja između naroda i graditelja. Seljaci su pomagali brigadistima prilikom izgradnje platoa, uređivanja puteva oko pruge, zatim u smeštaju i konjskoj i volovskoj zaprezi. Na drugoj strani, brigadisti, posebno studenti i srednjoškolci, mnogo su napora posvečivali prosvečivanju seoskog življa, posebno opismenjavanju i na polju zdravstvenog vaspitanja. U vreme žetve omladina je porodicama bez radne snage pomagala u prikupljanju letine.
Pročitaj kompletan post